Sve je počelo potpuno bezazleno. Bilo je to jedno avgustovsko jutro na lokalnoj pijaci. Vrućina je bila nesnosna. Asfalt se doslovno topio pod nogama.
Na tim tropskim temperaturama logično rešenje je hladna hrana. Ko je uopšte toliko …šta god, da pali rernu na plus četrdeset stepeni?
Stala sam ispred tezge da kupim par paprika. Trebale su mi čisto za salatu
– “Dajte mi jednu kesu”, kažem prodavačici.
– “Veću ili manju?”, pita ona pijačnim automatizmom.
– “Manju.”
– “Evo vama veća, ova paprika je baš lepa!”
– “Ma ženo, trebaju mi dve-tri paprike samo za salatu. Nisam ti ja neka domaćica, ne kuvam ništa leti.”
– “Veću ili manju?”, pita ona pijačnim automatizmom.
– “Manju.”
– “Evo vama veća, ova paprika je baš lepa!”
– “Ma ženo, trebaju mi dve-tri paprike samo za salatu. Nisam ti ja neka domaćica, ne kuvam ništa leti.”
U tom trenutku vreme je stalo. Prodavačica me gledala izbečenih očiju. Umalo je šlog nije strefio na licu mesta. Gledala me u čudu i kiselo se nasmejala.
Kao da sam priznala težak zločin. A zapravo sam samo rekla da neću dežurati pored šporeta na tropskih četrdeset stepeni.
Dodala sam: “Pa da, nisam valjda poludela da stojim sad pored šporeta…”
Ali uzalud. Presuda je u njenoj glavi već doneta. U njenim očima ja sam pala na najvažnijem ispitu ženstvenosti.
Ta njena reakcija je zapravo ogledalo dubljeg balkanskog fenomena. Nazovimo ga “sindrom vrednosti u šerpi”. Zato moramo javno da pitamo zašto je “ne kuvam leti” postalo smrtni greh u našem društvu.
Psihološki profil “takmičarskog šporeta”
Zašto se žena na pijaci toliko šokirala? Zašto se mnoge žene sablažnjavaju nad činjenicom da neko ne kuva tokom leta? Odgovor leži u psihologiji.
Gomila žena svoju kompletnu ljudsku vrednost stavlja u sopstvenu šerpu. Što je šerpa veća, to su one u sopstvenim očima “veće žene”. Što je jelo komplikovanije, to im je status viši.
U psihologiji postoji jasan mehanizam. Vlastita žrtva se često koristi kao valuta za dobijanje pažnje. Iz te tačke nastaje posebna kategorija žena. One od kuvanja prave olimpijsku disciplinu i toksično takmičenje.
Takmičenje u patnji na visokim temperaturama
Ove žene se zapravo ne takmiče čije je jelo ukusnije. One se takmiče u tome ko se više namučio. Važno je ko je više propatio pored vrele rerne.
Kuhinja kao štit od realnosti
Neke žene nemaju druge izvore ličnog ispunjenja. Tada šporet postaje jedino mesto gde se osećaju bitno. Tu su nezamenljive i moćne.
Sujeta i potreba za kontrolom
Fraza “niko ne ume da skuva kao ja” često krije potrebu za kontrolom. Porodica se kontroliše kroz suptilno nabacivanje krivice.
Ove žene se doslovno satiru od posla. Žele da dokažu da su svetice modernog doba. Ako ti iz stana ne miriše teška zaprška na plus četrdeset, nastaje problem. U njihovom sistemu vrednosti ti si odmah lenja i loša žena.
“Jao, crkoh!” (A moli Boga da je niko ne odmeni)
Tu dolazimo do najzabavnijeg dela ove pijačne psihologije. To su drama i kukanje. Sigurno znate bar jednu takvu osobu.
To su žene koje provedu pet sati u vreloj kuhinji. Zatim sednu za sto sa izrazom lica teškog mučenika. Izgledaju kao da su pešice prešle Albaniju.
Celo popodne slušamo njihove duboke uzdahe. Pričaju kako im puls skače na dvesta. Žale se kako su im noge otekle. Naglašavaju kako su sve same morale jer niko drugi prstom ne mrda.
Ali kvaka je u sledećem: one zapravo mole Boga da ih niko ne odmeni!
Ako ih neko odmeni, propada im cela predstava. Ako im neko olakša posao, gube status žrtve. One uživaju u toj patnji. Patnja im daje pravo da kasnije drže lekcije svima oko sebe.
Kuhinja im ne služi za spremanje hrane. Kuhinja služi za sakupljanje poena za večitu krivicu svih ukućana. One ne kuvaju iz ljubavi prema hrani. Kuvaju iz ljubavi prema aplauzu koji očekuju za svoje dobrovoljno žrtvovanje i maltretiranje sebe same.
Zamka starog koda i strah od slobode
Mnoge žene su odrastale u lošem okruženju. Učene su da dobra žena nema pravo na odmor. Verovale su da stalno mora da rinta dok ne padne u nesvest.
Kada moderna žena odluči da ne učestvuje u tome, nastaje kratak spoj. To smeta ženama koje su prihvatile ulogu žrtve.
Žena sa pijace se nije šokirala zbog moje paprike. Ona se šokirala jer sam ja sebi dala dozvolu za slobodu.
Dala sam sebi dozvolu da kažem: “Meni je moja udobnost i zdravlje na plus četrdeset važnije od punjenih paprika.”
Kada žena koja se celog života muči vidi ženu koja odbija mučenje, javlja se bes.
Ako ja mogu da preživim leto bez šporeta i budem srećna, to menja sve. To znači da je njena patnja pored rerne bila uzaludna.
To je teška istina sa kojom se mnoge žene ne mogu suočiti. Zato im je lakše da tebe proglase lošom domaćicom. Sada je jasno zašto je “ne kuvam leti” postalo smrtni greh u njihovim očima.
Moja kuhinja, moja pravila
Hajde da raščistimo jednu stvar na kraju. Ja zapravo volim da kuvam. To radim kada imam vremena i kada mi se kuva. Kuvam iz čiste ljubavi i kreativnosti. za mene je kuvanje umetnost, uživanje.
Volim da kuvam i sama i u društvu ali, nisam opterećena time. Moja lična vrednost ne meri se zajedno sa sastojcima u loncu. Moj intelekt i šarm ne zavise od rerne. Ne kuvam se na tihoj vatri sopstvenog dokazivanja, nemam apsolutno nikakav problem sa svojom sujetom, samo vi kuvajte, ja ću rado da jedem!
Nemam kompleks da dokazujem čiji je pasulj bolji. Ako si provela pet sati u kuhinji, svaka čast. Skidam kapu i stižem na ručak.
Sedam za sto i hvalim tvoje kulinarsko umeće. Uživaću u svakom zalogaju sa najvećim zadovoljstvom, a onda se lepo sklanjam. Kada se obrok završi, odmaknem se od tog stola lagano i polako. Kao prava gospođa. Odlazim bez trunke krivice.
Dok one čekaju orden za borbu sa šporetom, moj izbor je drugačiji. Biram hladnu lubenicu, sačuvane živce i lagane letnje salate.
Pa sad vi meni recite ko je ovde zapravo lud? One što mere svoju vrednost dubinom šerpe? Ili mi koje smo shvatile da život čine lepše stvari od celodnevnog stajanja pored rerne?
Ja uvek biram da budem ona za koju će reći da nije nikakva domaćica jer ne kuva na +40
A paprika? Pa, tri komada su mi bila sasvim dovoljna za savršenu salatu.
+ There are no comments
Add yours