Paradoks prolaznosti: Zašto počinjemo da živimo tek kada prihvatimo smrt?

Estimated read time 6 min read

Vest o stravičnom zemljotresu u Venecueli, koji je u sekundi zbrisao na hiljade života, zatekla me je za radnim stolom. Dok gledam potresne prizore ruševina i ljude koji u trenu ostaju bez svega, kroz telo mi prolazi onaj dobro poznati, otrežnjujući žmarac. Trgla sam se iz sopstvene svakodnevice. Tišina u mojoj sobi odjednom je postala glasna, a ruka je sama krenula da piše ovu kolumnu. Zemlja koja se trese na drugom kraju planete ponovo me je podsetila na jedinu apsolutnu istinu koju tako očajnički pokušavamo da zaboravimo: naša kontrola nad životom je čista iluzija i svi smo mi ovde samo privremeni gosti.

Većina nas provodi dane u toj kolektivnoj iluziji da imamo neograničeno vreme. Odlažemo snove, čuvamo skupu odeću za „specijalne prilike“, brinemo o neplaćenim računima i analiziramo mišljenja nevažnih ljudi. A onda nas život bilo kroz prirodnu katastrofu, bilo kroz iznenadnu bolest, postavi licem u lice sa sopstvenom prolaznošću.
Tada se pokreće najveći paradoks ljudskog postojanja: tek kada shvatimo da ćemo umreti, mi zapravo dobijamo šansu da počnemo da živimo.
Istinska svesnost o smrti ne mora da donese strah. Ona donosi brutalnu istinu koja menja našu stvarnost iz korena.

Moje suočavanje sa krajem: Kako me je bes vratio u život

Krajem godine 2019. bila sam toliko bolesna da sam bila ubeđena da je došao moj kraj. Ležala sam nepomično, nemoćna za bilo šta osim za čekanje smrti. Osetila sam, fizički i potpuno opipljivo, kako mi život doslovno izlazi iz dlanova, klizi i nestaje. U tom trenutku donela sam najtežu odluku poslala sam decu kod njihovog oca. Želela sam da budem sama. Nisam želela da moji najmiliji gledaju kako se gasim.
Ležeći u toj tišini, očekivala sam strah. Ali straha nije bilo ni u jednoj jedinoj sekundi.
Pojavila se samo duboka, teška tuga.
Žalila sam. Ne za onim što sam uradila, već za svime što sam propustila. A onda se desio psihološki preokret koji mi je spasio život. Iz te tuge, iz same srži mog bića, prokuljao je nezaustavljiv, iskonski bes. To nije bio bes prema sudbini ili Bogu, bio je to bes prema samoj sebi i prema sopstvenoj dotadašnjoj nesvesnosti.
Bila sam besna jer sam shvatila koliko sam samu sebe sputavala dok sam bila zdrava
  • Za koji moj sam kupovala tolike haljine i cipele na štiklu, a stalno sam se nešto snebivala i držala ih u ormaru?
  • Šta sam to, dođavola, čuvala za „specijalne prilike“?
  • Zašto mi je fioka puna šminke koju ne koristim jer „danas idem samo do prodavnice“?
  • Zašto sam trošila energiju i živce na račune i gluposti, kada u smrti ništa od toga ne postoji?
  • Zašto se nisam posvetila svojim talentima, zašto ih nisam objavila svetu i  čega me je, zaboga, bilo sramota?

Taj bes je bio lekovit. On je bio svedočanstvo moje skrivene vitalne energije koja je odbijala da se preda bez borbe. U tom emotivnom haosu sam zaspala, bukvalno se ugasivši. Sutradan ujutru, probudila sam se i bilo mi je za nijansu bolje. Preplavljena zahvalnošću, dala sam čvrsto obećanje i Bogu i sebi: od danas živim potpuno drugačije. I tog obećanja se držim svakog dana.

Beli šum Napulja: Život na vulkanskom kamenu

Ova moja lična teorija o paradoksu prolaznosti dobila je svoju najlepšu geografsku i kulturološku potvrdu kada sam boravila u Napulju. Imala sam sreću da ne budem samo običan turista; boravila sam kod prijatelja, spavala u njihovim kućama i živela njihovim svakodnevnim životom u starom delu grada
Napulj je eksplozija čula. To je konstantna, zaglušujuća buka vespi koje jure kroz uske lavirinte, uličnih prodavaca koji viču i ljudi koji se dovikuju sa balkona na balkon. Za mnoge je taj haos iritantan, ali za mene je bio hipnotišući. Ta fascinantna kakofonija je za mene postala savršen beli šum zvuk čistog, nefiltriranog života koji te prosto umiruje jer te tera da budeš prisutan u trenutku.
Koračala sam njihovom kaldrmom, napravljenom od crnog, vulkanskog kamena, dok je vazduhom kružio miris sveže pice frite. Sa vidikovca sam posmatrala Vezuv. Taj uspavani div koji se uzdiže iznad zaliva, za koji zapravo nikada nismo sigurni da li zaista spava ili samo ćuti, stoji tamo kao stalni podsetnik i opomena da život samo možemo proživeti ali preživeti ne, jer niko od nas nije večan.
Napolitanci su narod koji je doktorirao Memento mori. Oni su potpuno svesni da taj vulkan može, bez ikakve najave i znakova, da eruptira i zbriše ih sa lica zemlje. I baš zbog te svesnosti, oni ne žive u strahu i panici. Oni žive stopostotno, sa širokim osmehom i rukama koje gestikuliraju. Kada ih pitam o Vezuvu, oni slegnu ramenima i kroz smeh kažu: „Kada se Vezuv probudi… arivederci a tutti (doviđenja svima)! Ali do tada – valja živeti!“

Memento Mori kao jedini pravi alat za kvalitetan život

Napolitanski mentalitet i zemljotres u Venecueli šalju nam istu poruku: smrt nije neprijatelj života, ona je njegov najpravedniji sudija. Kada jednom integrišemo svesnost o prolaznosti u našu svakodnevicu, kvalitet našeg života se drastično popravlja jer se svest menja u tri ključna pravca
    1. Gubimo lažni sram i strah od tuđeg mišljenja: Postaje nam potpuno svejedno šta će neko reći o našim talentima ili odlukama, jer shvatamo koliko je taj neko, baš kao i mi, prolazan i nebitan u širem poretku univerzuma.
    2. Svaki dan postaje specijalna prilika: Najbolja haljina se oblači danas, najskuplji parfem se prska odmah, a šminka se koristi bez posebnog povoda jer „sutra“ možda ne postoji.
    3. Fokusiramo se na suštinu: Brige o računima, sitne rasprave i trivijalni problemi gube svoju toksičnu moć nad nama, ostavljajući prostor za kreativnost, ljubav i mir.

Obucite haljinu i pokažite svoje talente

Nemojte čekati da vas priroda protrese zemljotresom ili da vas sopstveno telo postavi u krevet da čekate kraj da biste shvatili koliko ste moćni i slobodni. Pogledajte u svoje fioke, u svoje ormare, a najpre u svoje neostvarene talente i skrivene želje koje krijete od sveta zbog nekog iracionalnog straha.
Neka vas svesnost o prolaznosti ne plaši već oslobodi.
Obucite tu haljinu danas.
Pokažite svetu šta znate i šta nosite u sebi.
Budite zahvalni na svakom jutru koje dočekate i, baš poput mojih prijatelja iz Napulja, prigrlite život sa osmehom. Jer, do nekog neizbežnog vulkana ili zemljotresa – valja nam živeti!

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Varošanka blog (@varosanka_)

You May Also Like

More From Author

+ There are no comments

Add yours